Informativni list o umjetnosti Ota Ward "ART bee HIVE" vol.28 + bee!

Izdato 2026. januara 10

svezak 28 jesenje izdanje

Informativni list o kulturnoj umjetnosti Ota Ward "ART bee HIVE" tromjesečni je informativni list koji sadrži informacije o lokalnoj kulturi i umjetnosti, a koje je novo udruženje za promociju kulture Ota Ward objavilo od jeseni 2019.
"BEE HIVE" znači košnica. Zajedno s "Honeybee Squad", grupom lokalnih novinara regrutovanih putem javnog konkursa, prikupljat ćemo umjetničke informacije i dostavljati vam ih!
U "+ pčela!", Objavit ćemo informacije koje se ne mogu unijeti na papir.

Umjetnička osoba: Umjetnica Makoto Aida + pčela!

Mjesto umjetnosti: Ota City Kumagai Tsuneko Memorijalni muzej + pčela!

Buduća pažnja EVENT + pčela!

Ne smeta mi da me zovu starcem. Zapravo, ne smetam mladim ljudima.
"Umjetnica Makoto Aida"

Aida-san ispred svog novog rada, "Mješovita scena kupanja", koji je trenutno u produkciji. ©KAZNIKI

Makoto Aida, čiji studio se nalazi u Ota Wardu, vodeći je savremeni umjetnik čiji rad obuhvata širok spektar oblasti, uključujući slikarstvo, fotografiju, skulpturu, performans, instalaciju, romane, mangu i urbano planiranje. Od svog debija, konstantno stvara djela koja potiču na razmišljanje. Aktivan je ne samo u Japanu već i na međunarodnom nivou.

Slikam dok razmišljam: "Nikad više ne želim dodirnuti boju."

Aidin ekspresivni medij obuhvata širok spektar oblasti. Kada je ovo počelo i zašto?

"Tokom dodiplomskih godina, bio sam upisan na odsjek za slikarstvo uljanim bojama, ali gotovo nikad nisam slikao kao umjetničko djelo; radio sam i druge stvari. Malo je teško to nazvati, ali nazovimo to jednostavno mojim vlastitim stilom konceptualne umjetnosti. Osamdesetih godina, kada sam bio dodiplomski student, instalacijska umjetnost, video umjetnost i performans bili su zvijezde savremene umjetnosti i prevladavalo je mišljenje da je slikarstvo nešto što rade samo sporoumne budale."
Budući da sam bio samo običan student slikanja uljem, gotovo nikada nisam aktivno slikao slike i predstavljao sam ih na izložbama (uglavnom grupnim izložbama) govoreći: "Ovo su moji radovi."
Kada sam upisao postdiplomski studij, odlučio sam da krenem ispočetka i potpuno promijenio način razmišljanja. Pomislio sam: "Možda bih trebao namjerno isprobati staromodni stil slikanja. Štaviše, isprobat ću tradicionalni japanski stil slikanja koji se mnogima ne sviđa, i u takvom preokretu bi mogao postojati određeni potencijal." Tako sam počeo slikati. U stvarnosti, ta intuicija nije bila pogrešna, ali to je bila vrlo namjerna regresija, retro performans.

O, razumijem. Imao sam vrlo snažnu sliku o gospođici Aidi kao "ilustratorici" i mislio sam da je proširila svoj raspon izražavanja nakon svog debija.

"Kada sam učestvovao/la na grupnoj izložbi 'fo(u)rtunes part 2'* u Röntgen Art Institute* 1993. godine, što je u suštini bio moj debi, izložio/la sam i radove koje sam stvorio/la dok sam bio/la postdiplomski student/ica, tako da se može činiti kao da sam oduvijek bio/la neko ko se bavio/la slikanjem, i to je istina."
Zapravo, tokom dodiplomskih godina, tajno sam pisao romane i slao ih na književne nagrade. Čak sam prošao i prvi krug, ali to je bilo sve. Trošio sam vrijeme i energiju na takve stvari. Iako sam pohađao odsjek za slikarstvo uljanim bojama na Univerzitetu umjetnosti u Tokiju, postati umjetnik nije bio izbor s kojim sam bio zadovoljan. Radije bih radio nešto drugo, ali sam odustao od te ideje tokom postdiplomskog studija. Činilo se da nemam drugih talenata, pa sam odlučio da se neko vrijeme posvetim umjetnosti.

Postoji li neka razlika u tvom načinu razmišljanja kada crtaš u poređenju sa onim kada ne crtaš?

"Čak i sada, kada dugo slikam, imam taj osjećaj 'Mrzim ovo. Ne mogu više.' Slikam dok razmišljam: 'Ne želim više dodirivati ​​boju.' Zato pokušavam da se osvježim razmišljajući: 'Sljedeći put bih volio/voljela probati nešto trodimenzionalno.' To je da bih ostao/ostala svjež/a."

Pogled na izložbu: Muzej umjetnosti Naoshima (Kolekcija Fondacije Fukutake)
"SPOMENIK NI ZA ŠTA ~ Crvena Torii kapija" (2025)
Fotografija: Kei Miyajima ©︎ AIDA Makoto Ljubaznošću Umjetničke galerije Mizuma

Osjećam da me najviše zanima japansko društvo.

Molimo vas da nam kažete nešto o vašem konceptu ili temi.

"U posljednje vrijeme, osvrćući se na svoje godine, shvatio sam da je većina mog rada tematizirana savremenim japanskim društvom. Osjećam da mi je japansko društvo ono do čega mi je najviše stalo."
Nije da razmišljam: "Apsolutno ću japansko društvo učiniti temom. Nikada neću raditi ništa drugo", ali moj trenutni rad, "Mješovita scena kupanja", također je zasnovan na premisi japanskog termalnog izvora. To je nevjerovatno velik termalni izvor, ali je tipičan japanski termalni izvor na otvorenom sa snijegom nagomilanim na stijenama.
Iako imamo nešto više japanskih kupaca, imamo i raznoliku klijentelu iz cijelog svijeta, uključujući bijelce, crnce, poznate ličnosti, pa čak i neljudska bića poput kappa i majmuna. Sve je počelo s idejom da je Japan sinonim za termalne izvore, ali pokušavam stvoriti nešto što će se svidjeti cijelom čovječanstvu.

S obzirom na to da se radnja odvija u termalnom izvoru na otvorenom, definitivno je riječ o Japanu.

"Tako je. Tema se nikada neće potpuno udaljiti od Japana."

ⒸKAZNIKI

Većinu stvari koje sam stvorio iz osjećaja misije napravio sam 1990-ih.

Govorili ste o regionalnim karakteristikama Japana, ali šta je s karakteristikama tog vremena?

"U posljednje vrijeme zaista sam shvatio da sam umjetnik 90-ih. Do kraja 90-ih nije bilo mnogo kolekcionara, tako da se moji radovi nisu dobro prodavali, a nisam bio ni posebno uspješan. Tek sam u 21. vijeku počeo da se donekle aktiviram. Međutim, većina glavnih djela koja sam stvorio iz osjećaja misije - da sam to morao da uradim, da sam to morao da pokažem svijetu - nastala su 90-ih."
Od početka stoljeća, osjećam se kao da su, zbog zakona inercije, stvari poput aviona koji se zapravo ne uzdiže, već se ravna - teško je reći leti li ili ne. Devedesete se i dalje drže mog stila i mentaliteta. Kad bi mladi ljudi danas to vidjeli, vjerovatno bi pomislili da sam starac, ili ne znam ima li mladih ljudi koji su toliko upućeni, ali mi ne smeta ako kažu da je u stilu devedesetih. Da li ste uspješni ili ne zavisi od vremenskog kašnjenja, ali za mnoge ljude vrhunac njihovog umjetničkog potencijala je oko 30. godine.

Trenutno su ljudi koji imaju oko 30 godina ti koji bi trebali preuzeti vodstvo, podnijeti teret vremena, preuzeti odgovornost za vrijeme i boriti se da nešto stvore.

„Trenutno su ljudi oko 30 godina stariji ti koji bi trebali biti u prvom planu, nositi teret vremena i boriti se da nešto stvore. Nema potrebe niti prava da ja, 60-godišnjak, učestvujem u tome.“StaracDjed"Mislim da je to u redu. Ako ništa drugo, moglo bi se reći: 'Devedesete su bile sjajne, bile su tako živahne.' Ne smeta mi da me zovu starcem. Na taj način neću smetati mlađoj generaciji."
Zbog dugotrajnih efekata ekonomije balona, ​​period do kraja 90-ih bio je donekle bezbrižno doba.
Mislim da se mnogo toga dogodilo od tada. S događajima poput katastrofe Svjetskog trgovinskog centra i Lehmanovog šoka, osjećam da je 21. vijek postao teško vrijeme za cijeli svijet od tada. Kada sam vidio mlade pisce duboko potresene Velikim zemljotresom u istočnom Japanu i kako se izražavaju na način koji je kao da nosi taj teret, osjećao sam se kao da sam ne mogu podnijeti taj teret. Zapravo, nisam stvorio toliko djela koja se bave Velikim zemljotresom u istočnom Japanu. Osjećam određeno oklijevanje kada je u pitanju takva katastrofa, ali sam također imao intuiciju da bi bilo bolje da to prepustim piscima mlađim od mene."

Imamo dva okusa. Nadam se da ćete uživati ​​u kontrastu između njih.

Nedavno ste imali zajedničku izložbu* sa suprugom, Yuko Okada. Možete li nam reći nešto o temi?

"Iskreno, nemamo zajedničku temu. Zato smo je jednostavno nazvali 'Izložba za dvije osobe: Makoto Aida i Yuko Okada'. Obje radimo s različitim motivacijama."

Da li se vaš pristup ili način razmišljanja uopšte mijenjaju kada stvarate umjetnička djela za samostalnu izložbu u odnosu na izložbu dvoje ljudi?

„Na samostalnoj izložbi morate nositi teret svakog pojedinačnog posjetioca. Na grupnoj izložbi, uticaj je raspršeniji. Dakle, ovaj put je to izložba za dvije osobe, i čak i ako neko smatra da je moj rad glup ili nezadovoljavajući, mogao bi biti zadovoljan radom moje supruge. Moja supruga se ponekad kategorizira kao feministička umjetnica, a ja sam reprezentativni umjetnik kojeg feministkinje ne vole. U tom smislu, mislim da je to sasvim ispravno. To je kao dvobojna bento kutija. Ne pokušavamo da jedni drugima učinimo ukuse sličnim, već smo pripremili dva različita ukusa. Nadam se da će ljudi uživati ​​u tom kontrastu.“

Ovaj put je to izložba za dvije osobe, ali također radite kao dio jedinice pod nazivom "Aida Family"*, koja uključuje i vašeg sina, zar ne?

"Porodična izložba je počela kao šala. Za našu prvu izložbu, naš sin je bio samo beba. Šalili smo se nešto poput: 'Debitovati kao umjetnik sa nula godina je svjetski rekord', ali od tada smo organizovali još nekoliko porodičnih događaja kako je naš sin rastao. Ipak, bili smo pozvani da to uradimo."

Možda ne volim slikare koji stvaraju samo nejasne, lirske atmosfere.

Molim vas, recite mi o vašem prvom susretu s Otom Wardom.

"Oduvijek me zanimao Ota Ward. Blizu je centra grada, ali čini se da još uvijek ima dostupnih pristupačnih nekretnina, a nije toliko trendi kao Setagaya ili Minato Ward. Oduvijek sam osjećao da je to industrijska zona jer sam često posjećivao rendgenske ordinacije. Kada sam odlučio da se preselim ovdje, definitivno sam ograničio svoju potragu za nekretninama na Ota Ward. Dio razloga je bio taj što se tamo nalazio Memorijalni muzej Ryuko*. Kada sam pronašao ovo mjesto, pomislio sam: 'Oh, blizu je. Još bolje!'"

「Mapa zračnih udara za obučavanje žicaNyuyoku Ubaku no Zu(VRAĆANJE ratnih slika) (1996.) Izložba kolekcije Kawabata Ryushi vs. Takahashi Ryutaro (Memorijalni muzej Ryushi, 2021.)
Zero Fighter CG produkcija: Mutsuo Matsuhashi ©︎ AIDA Makoto

Recite nam, molim vas, o privlačnosti rada Ryushija Kawabate.

"Sve je počelo sa ratnim slikama. Ratne slike su uglavnom bile uljane slike, ali i slikari japanskog stila su bili zamoljeni da ih naslikaju. Mislim da su činili manje od trećine broja slikara uljanih tehnika. Generalno govoreći, slikarstvo japanskog stila nije prikladno za ratne slike. One imaju tendenciju da budu previše idilične i ne funkcionišu. Na slikama Južnog fronta, na primjer, ima tenkova koji gore, ali je kao: 'Ono što su zaista željeli naslikati jesu domoroci koji hodaju okolo s bananama na glavama.' Postoje neke zanimljive slike, ali često ne funkcionišu kao ratne slike. Među njima, Ryuko je bila gotovo jedina koja je slikala slike koje su bile u rangu sa slikama uljanih tehnika. Nakon rata, za ratne slike se govorilo da su oblik saradnje s vojskom, tako da imaju pomalo negativnu sliku, ali ako ništa drugo, Ryuko je zaista bila zainteresovana za njihovo slikanje."

Koje ratne slike su vam posebno privukle pažnju?

"To je slika tri figure, poput morskih bogova, koji trče i jure torpedima*. U osnovi je fantastična i ne prikazuje američku mornaricu ili bilo šta specifično, ali je slika koja postiže svoju svrhu podizanja morala. Taj umjetnik ima oštar dodir čak i među japanskim slikarima, a njegov način razmišljanja je vrlo logičan, ili bolje rečeno, on stvara djela zasnovana na konceptu, a ne na liričnosti, što ga izdvaja od drugih japanskih slikara. Pretpostavljam da je bio dobro prilagođen ratnim slikama. Možda ne volim slikare koji imaju samo nejasnu, lirsku atmosferu. Ryushi je majstor, ali je jedinstven i nekako je on tip umjetnika koji mi se sviđa."

Ryushi Kawabata, "Bog vode i groma" (1944), kolekcija Memorijalnog muzeja Ryushi grada Ota

Imate li omiljeno mjesto u okrugu Ota?

"Ovo je park Omori Furusato Beach. U Odaibi također postoji umjetna plaža, ali čak i u usporedbi s njom, šarm Ota Warda zaista se ističe. Vidite nepoštene majke kako postavljaju šatore za zaštitu od sunca, a kada je gužva, plaža je puna. To je scena koju ne vidite u Odaibi i nadam se da će je nastaviti njegovati."
Također, za mene su to definitivno barski kvartovi Kamata i Omori. Kamata, naravno, ali Omori također ima svoj pomalo sumnjiv barski kvart, ako ne i više. U usporedbi s Kamatom, čini se da ima više ljudi u odijelima, ali to ne znači da ljudi u odijelima piju uredno. Sviđa mi se i barski kvart u Omoriju. Uz to rečeno, previše se bojim ići u duboke, privatne barove, pa uglavnom idem u trgovačke lance. Jigokudani je također zastrašujući na kraju. Ja sam tip osobe koja ne može otvoriti vrata snack bara bez obzira u kojem se gradu nalazi.

* Röntgenov umjetnički institut: Prostor koji je simbolizirao umjetničku scenu 1990-ih, bio je jedan od najvećih u Tokiju u to vrijeme, s ukupnom površinom od 190 tsuboa (približno 626 kvadratnih metara), a ugostio je debitantske izložbe raznih mladih umjetnika i kustosa. Reprezentativne izložbe uključuju one likovnih kritičaraNoi SawaragiSawaragi no IPrimjeri uključuju izložbu "Anomaly" autora [ime umjetnika] (1992.) i izložbu "WILD WILD" autora Takashija Murakamija (1992.).
*Grupna izložba "fo(u)rtunes 2. dio": Grupna izložba održana u dvije faze u Röntgen Art Instituteu 1993. godine. Druga faza održana je od 5. do 17. februara 1993. Makoto Aida i NarumiNobuheiNobuhiraPrvi događaj održan je od 15. do 27. januara iste godine, a učestvovali su Tsuyoshi Ozawa iNakanowatariNakanowatariJotakaYasutakaučestvovao.
*Izložba za dvije osobe: "Izložba za dvije osobe: Makoto Aida i Yuko Okada," Muzej savremene umjetnosti Kasuya no Mori (30. maj - 16. august 2026.)
*Jedinica "Porodica Aida": Porodična umjetnička jedinica koju čine umjetnici Makoto Aida, Yuko Okada i njihov sin Torajiro Aida. Aktivni su od 2001. godine. Poznati su po učešću na izložbi "Čije je ovo mjesto?" u Muzeju savremene umjetnosti u Tokiju 2015. godine, gdje i odrasli i djeca mogu razmišljati.
* Memorijalni muzej Ryushi: Osnovan 1963. godine od strane Kawabata Ryushija (1885-1966), majstora modernog japanskog slikarstva, u spomen na njegovo primanje Ordena kulture i njegov 77. rođendan.
* Bog torpeda: Posljednje djelo u ratnoj seriji naslikano prije kraja rata (1944). Djelo koje prikazuje jedinice pomorskih samoubilačkih napada.

Profil

U studiju ©KAZNIKI

Rođen u prefekturi Niigata 1965. godine. Diplomirao je ulje na slikarstvu na Univerzitetu umjetnosti u Tokiju 89. godine, a na istom univerzitetu završio je i postdiplomski studij. Reprezentativni radovi uključuju "Bombardovanje New Yorka (Povratak ratnog slikarstva)" (1996), "Telefonski stubovi, vrane i drugi" (2012) i "SPOMENIK NI ZA ŠTA ~ Crvena Torii kapija" (2025). Veće samostalne izložbe uključuju "Žao mi je što sam genije" (Muzej umjetnosti Mori, 2012-13), "UZEMLJENJE BEZ PLANA" (Kristalna zgrada Aoyama, 2018) i "Nezaustavljivi patriotizam" (Umjetnička galerija Mizuma, 2021).

Pojava Tsuneko stvorila je prilike za napredak kaligrafkinja.
"Memorijalni muzej grada Ota Kumagai Tsuneko"

Memorijalni muzej Kumagai Tsuneko u gradu Ota otvoren je 1990. godine nakon renoviranja bivšeg doma Kumagai Tsuneko*, vodeće ličnosti japanske kaligrafije. Posjetioci mogu pogledati reprezentativna djela Tsunekove kaligrafije u atmosferi zgrade koja je izgrađena 1936. godine. Muzej je bio zatvoren od 2021. godine zbog istraživanja i renoviranja, ali je ponovo otvoren 2024. godine. Razgovarali smo s glavnim kustosom, Iijimom Chihiro, i Sato Azusom.

Ulaz u memorijalnu dvoranu, gdje Tsuneko, držeći četkicu, pozdravlja posjetioce.

"Tsunekiina Kana kaligrafija" je stil pisanja koji prati drevnu kaligrafiju iz perioda Heian, a omogućen je njenim učenjem osnova kanjija.

Molim vas, recite mi nešto o svijetu kaligrafije u vrijeme kada se Tsuneko prvi put pojavila.

Iijima: "U to vrijeme, muški kaligrafi su bili glavna snaga, tako da je to bilo teško vrijeme za kaligrafkinje da uspiju. Mislim da je pojava Tsuneko Kumagai stvorila priliku za kaligrafkinje da napreduju. Tsuneko je rođena u prestižnoj porodici Ema u Kjotu."
DjedEma AmaeEma TenkoBio je istaknuta književna ličnost u Kjotu od kasnog Edo perioda do Meiji ere, poznat kao kaligraf, kineski pjesnik i ljekar koji se bavio holandskim studijama. Bio je prvi direktor privatne škole Ritsumeikan (prethodnika Univerziteta Ritsumeikan). Tsuneko je također dugo proučavala kinesku poeziju, a uz očevo vodstvo, bila je vješta i u kineskoj kaligrafiji. Njena majka je pohađala dopisne kurseve Waka poezije, tako da su ona i njena braća i sestre bili upoznati i sa kana kaligrafijom. Odrasla je u okruženju u kojem je od malih nogu bila izložena kaligrafiji.

Koje su karakteristike Tsunekine kana kaligrafije?

Iijima: „Pošto je od djetinjstva bila upoznata s klasičnom književnošću, Tsuneko se također zanimala za kineske znakove koji su uneseni iz Kine i izražavala ih je kroz elegantnu kaligrafiju. U eri kada su reprodukcije klasičnih djela postajale uobičajene, Tsuneko je nabavila vrijednu reprodukciju i koristila je kao model. Njen stil pisanja slijedi onaj drevne kaligrafije iz perioda Heian, a njena kana kaligrafija ima snažnu jezgru, koja proizlazi iz njenih temelja u kineskim znakovima. Nježna je, ali je karakteriziraju čvrste linije. Vjerujem da je to šarm Tsunekine kana kaligrafije i razlog zašto su je kaligrafi tog vremena prepoznali.“

Razgledavanje umjetničkih djela u memorijalnom muzeju preuređenom iz bivše umjetnikove rezidencije i kreativnog prostora zaista je jedinstveno iskustvo.

Zašto je Tsuneko odabrala da živi ovdje?

Iijima: "Tsuneko se udala za članicu porodice Kumagai. Porodica Kumagai vodi Kyukyodo, poznatu kompaniju za tamjan i kaligrafiju u Kjotu. Kada su otvorili podružnicu u Tokiju, Tsunekin suprug, Koshiro, imenovan je za menadžera, i tada su se preselili iz Kjota u Tokio. Godine 1936. sagradili su ovu kuću (sadašnju memorijalnu dvoranu) na brdu s pogledom na obalu Omori i hram Ikegami Honmonji."

Možete li mi reći nešto o konceptu memorijalne dvorane?

Iijima: "Muzej specijaliziran za kana kaligrafiju rijetka je i jedinstvena institucija u cijeloj zemlji. Naš muzej sadrži oko 170 djela Tsuneko Kumagai i vjerujemo da je to vrlo atraktivan muzej koji izlaže njena reprezentativna djela."

Sato: "Vjerujem da je razgledavanje umjetničkih djela u memorijalnom muzeju koji je renoviran od stvarne rezidencije u kojoj je umjetnik živio i stvarao svoja djela jedinstveno iskustvo koje se ne može naći u drugim galerijama ili muzejima."

Iijima: "Radnu sobu u stražnjem dijelu prvog sprata dizajnirala je sama Tsuneko."HancheongjuZavršetakOvo je studija koja je nazvana "[Naziv studije]". Pribor za pisanje i ostali predmeti ostaju kakvi su bili u to vrijeme. Tsuneko je uspostavioKenkako-kaiKatakagokaiPostoji kaligrafska grupa pod nazivom [naziv grupe], i na svom vrhuncu imala je preko 100 učenika. Navodno bi se postrojili u prostoriji na prvom spratu, koja je sada izložbena sala, i čekali da im se rad ispravi crvenom tintom.

Tsunekova studija, "Kanseikyo"

Možete doživjeti ljepotu kaligrafije, izvrsnost waka poezije, sjaj montiranja i još mnogo toga.

Kakvi ljudi posjećuju memorijalnu dvoranu?

Iijima: „Velika većina naših posjetilaca su ljudi koji proučavaju kaligrafiju. Prije dvije godine, Murasaki Shikibu je bio predstavljen u historijskoj drami NHK-a 'Hikaru Kimi e', i imali smo mnogo posjetilaca koji su se zainteresovali za vrstu kaligrafije koja se pisala u to doba. Također smo čuli mnoge priče ljudi koji su govorili: 'Počeo sam se baviti kaligrafijom' ili 'Počeo sam učiti kana kaligrafiju' zbog drame.“

Izložbeni prostor na drugom spratu nudi priliku za upoznavanje s kaligrafijom.

Kakvo iskustvo očekujete da će imati posjetioci memorijalne dvorane?

Sato: „Tsunekini radovi dolaze u različitim oblicima, kao što su viseći svici i uramljeni radovi. Nadam se da ćete uživati ​​u cjelini njenih radova, ne samo u ljepoti njene kaligrafije, već i u izvrsnosti njenih waka pjesama i sjaju njenih okvira.“

Iijima: "U augustu smo održali događaj čitanja waka poezije. Imali smo člana NPO Japanskog udruženja za čitalačku kulturu koji je učestvovao kao instruktor."

Oni također održavaju razne radionice, zar ne?

Iijima: "Imamo učitelja koji je direktni učenik Tsuneko, koji predaje kana kaligrafiju kao instruktor. To je za djecu,ventilatorうちわPostoji radionica na kojoj možete napisati svoje omiljene riječi, a za odrasle postoji radionica ukrašavanja spajanjem raznih japanskih papira u boji.Spojeni papirkalemljenjeOrganizujemo radionice na kojima učesnici mogu pisati waka pjesme na shikishi (ukrasne papirne ploče) koristeći ovu tehniku. Ove radionice, koje također nude priliku za učenje o dekorativnim tehnikama iz perioda Heian, dobro su prihvaćene. Kroz raznolika iskustva poput ovih radionica, nadamo se da ćemo obogatiti prilike da ljudi cijene memorijalni muzej i kaligrafiju Tsuneko Kumagai.

Prijemna soba koja odiše modernizmom ranog doba Showa.

Nadam se da ćete cijeniti jedinstvenu ljepotu japanske kana kaligrafije.

S obzirom na široku upotrebu personalnih računara i pametnih telefona, kaže se da kultura rukom pisanog teksta nestaje. Šta mislite o ulozi Memorijalnog muzeja Kumagai Tsuneko u budućnosti pisane kulture?

Iijima: "Kako bismo budućim generacijama prenijeli kana kaligrafiju, koja je važan dio japanske kulture, vjerujem da moramo stvoriti sve više i više prilika za mnoge ljude da iskuse kana kaligrafiju."

Sato: „U kaligrafskim klubovima srednjih škola pojavili su se novi žanrovi poput kaligrafskih nastupa i sve su popularniji. Trenutno mnogi ljudi uživaju u kaligrafiji u raznim oblicima. Uživanje u kaligrafiji u školskom obrazovanju ili slobodnom vremenu je vrijedno iskustvo. Međutim, prilike za iskustvo kana kaligrafije su rijetke, tako da se nadam da će kroz aktivnosti muzeja mnogi ljudi moći doživjeti ljepotu kana kaligrafije, koja je jedinstvena za Japan.“

* Tsuneko Kumagai: 1893 (Meiji 26) - 1986 (Showa 61). Japanska kaligrafkinja. Godine 1933. dobila je nagradu Tonichi/Daimai za svoje djelo "Tosa Nikki" (Tosa dnevnik). Godine 1951. postala je direktorica Japanskog instituta za kaligrafiju i umjetnost. Godine 1965. održala je predavanje Njenom Carskom Visočanstvu prijestolonasljednici Michiko (sada carici emeriti). Godine 1980. dobila je Orden Svetog blaga četvrtog stepena.

Kameni spomenik s ugraviranim posljednjim riječima Tsuneko: "Hvala ti".

Poglavica Iijima (lijevo) i Sato (desno)

Fotografija: KAZNIKI

Memorijalna dvorana Ota Ward Kumagai Tsuneko

• Lokacija: 4-5-15 Minami-Magome, Ota-ku, Tokio
• Pristup: Od stanice JR Omori, uzmite autobus Tokyu broj 4 koji ide prema ulazu u stanicu Ebara-machi, siđite na autobuskoj stanici Manpukuji-mae i hodajte 5 minuta. Alternativno, do stanice Nishi-Magome na liniji Toei Asakusa možete pješice doći za 10 minuta.
• Radno vrijeme: 9:00-16:30 (Posljednji ulaz u 16:00)
• Zatvoreno ponedjeljkom (ili sljedećeg dana ako je ponedjeljak državni praznik), za novogodišnje praznike (od 29. decembra do 3. januara) i tokom privremenih zatvaranja zbog promjena izložbe.
• Telefon / 03-3773-0123

ホ ー ム ペ ー ジ

Informacije o predstojećim događajima

Izložba povodom 40. godišnjice smrti Tsuneko Kumagai: "Tsuneko Kumagai i porodica Ema iz Kyota"

Ova izložba se fokusira na odnos između Tsuneko i porodice Ema u Kjotu, koristeći djela Tsunekinog djeda, Eme Tenka, kaligrafa, kineskog pjesnika i ljekara koji se bavio holandskim studijama, a koji je bio vodeća književna ličnost u Kjotu od kasnog Edo perioda do Meiji ere i prvi direktor privatne škole Ritsumeikan (prethodnika Univerziteta Ritsumeikan), kao i dnevnik njenog brata, Eme Tsutomua, prvog predsjednika Japanskog društva za historiju običaja i manira.

• Termini: od subote, 2026. oktobra 10. do nedelje, 17. decembra 11
• Cijena ulaznice: 100 jena za odrasle, 50 jena za učenike nižih razreda srednje škole i mlađe. *Ulaz je besplatan za osobe starije od 65 godina (potreban dokaz), predškolsku djecu i osobe s potvrdom o invaliditetu, zajedno s jednim njegovateljem.

Budući istaknuti događaji +bee!

Buduća pažnja KALENDAR DOGAĐAJA Mart-April 2026

U ovom izdanju ćemo predstaviti jesenje umjetničke događaje i umjetnička mjesta. Zašto ne biste otputovali malo dalje i istražili umjetnost u svom susjedstvu?

Molimo provjerite svaki kontakt za najnovije informacije.

30 godina nakon njene smrti: Veličanstveni svijet Chiyo Uno
150. godišnjica otvaranja stanice Omori: Od Magomea do Omorija i od Omorija do rekreacijskog područja uz more

Ova izložba predstavlja reprezentativna djela, časopise koje je uređivala i objavljivala Chiyo Uno, koja je živjela slobodnim životom i profesionalno i romantično, kao i pisce iz Magomea s kojima je komunicirala. Također, izložba podsjeća na stanicu Omori i primorska odmarališta koja su ove spisateljice često posjećivale.

Chiyo Uno (oko 8.) Obezbeđuje Chiyo Uno Co., Ltd.

Samostalna izložba Sanako Hibino "Svakodnevni pečati napravljeni otiscima gumice"

Sanako Hibino, umjetnica koja izlaže svoja djela i živi u okrugu Ota, od 2010. godine izražava pejzaže, susrete i uvide tog vremena kroz otiske gumicom. Ovaj put će sve "otiske" koje je do sada stvorila izložiti u prostranoj galeriji koja se nalazi u bivšem fabričkom prostoru.

Izložba fotografija SAP CHANO "Male fabrike Ote Warda: Životopisi zanatlija 3"

Fotograf SAP CHANO će izložiti fotografije zanatlija u malim fabrikama, zajedno sa srodnim radovima i alatima, u bivšem fabričkom prostoru koji još uvijek zadržava blagi miris ulja. Istovremeno će biti objavljena i foto knjiga.

OTVORENI STUDIO Južnog Tokija 2026.

Održat će se "Southern Tokyo OPEN STUDIO", nudeći ograničen pristup studijima savremenih umjetnika razasutih po cijelom okrugu Jonan. Pored obilazaka studija, planirani su i prateći događaji.

お 問 合 せ

Odjel za odnose s javnošću, Odjel za promociju kulturne umjetnosti, Udruženje za promociju kulture Ota Ward (Fondacija javnog interesa)